Kako je slobodan softver izgubio bitku

Tekst je u originalu objavljen za portal LinuxZaSve.

Trideset i jednu godinu nakon manifesta za slobodan softver, kojeg je Richard Stallman objavio pod naslovom "GNU Manifesto" i time postavio ideološki kamen temeljac pokretu za slobodan softver, može se reći da situacija nikad nije izgledala gore iz perspektive osnovnih ciljeva slobodnog softvera. Slobodan softver je osmišljen s nakanom da obrani slobodu korisnika računala, a 2016. godine korisnici su daleko veći robovi “svojih” mašina i mobitela nego ikad prije.

Iako slobodan softver i otvoreni standardi nikad nisu bili rasprostranjeniji kao danas, ono što se promijenilo jest prisutnost digitalne tehnologije i njezina integracija u svakodnevnom životu. Možda je Linux prisutan na milijardama uređaja diljem svijeta, ali to je svojevrsna Pirova pobjeda jer je Linux u većini slučajeva postao samo platforma za dostavljanje novih vlasničkih programa i usluga. U doba nastanka Stallmanovog manifesta bilo je važno da korisnik kontrolira ondašnju okolinu u kojoj radi te podatke koje koristi i zato je zahtijevao slobodu da posjeduje i mijenja tekstualni editor koji koristi, kompajler i u konačnici operacijski sustav. Danas se može reći da korisnik ima na raspolaganju slobodan editor, zapravo mnogo njih, slobodan internetski preglednik, zapravo više njih, i masu drugih slobodnih programa različite namjene te u konačnici i slobodan operacijski sustav, međutim okolina i način na koji danas ljudi koriste računala su se značajno promijenili: usluge u tzv. oblaku, društvene mreže, pametni telefoni sa svojim aplikacijama, opamećeni televizor i set-top boxovi novi je kontekst u kojem prosječan korisnik digitalnih tehnologija provodi većinu svog vremena. Ono što predstavlja poraz slobodnog softvera je to što sve te platforme i konteksti ne osiguravaju korisniku nikakve slobode, već nasuprot, kontroliraju njegovu svakodnevicu. Ne da više ne postoji mogućnost da se tuđi podaci i sadržaji isporučuju i prikazuju na način na koji korisnik želi (zbog sveprisutnog Digital Right Managmenta – DRM-a), nego u sve više slučajeva nije moguće zadržati nadzor ni nad vlastitim podacima koje korisnik stvara kroz razne internetske platforme. Flash na webu živi posljednje godine, ali zato EME, Encrypted Media Extensions, vlasnička platforma za distribuciju multimedijalnih sadržaja, dolazi kao njegov dostojni nadomjestak koji je prihvaćen i od strane Mozille. Izgleda da je i Mozilla podigla bijelu zastavu i ugradila tu tehnologiju u Firefox.

Najgora je noćna mora slobodnog softvera da računalo, pametni telefon i drugi uređaji postanu samo terminal za posluživanje sadržaja “izvana” konačno se i obistinila. Osim podataka koji se nalaze na raznim poslužiteljima nepoznate lokacije, također se i softver koji ih obrađuje i izračunava nalazi izvan mogućnosti korisnika da ih prouči i nadzire. Pod pojmom softver kao usluga (SaaS), koji svakim danom postaje sve prisutniji, skriva se cijeli đavolji orkestar mehanizama koji oduzimaju slobodu korisnika. GMail, Viber, Skype, Flickr, Googleove usluge za Android, Appleov iOS, Dropbox, Netflix, cijela Facebookova platforma – samo su nasumično odabrani primjeri ovog problema i da stvar bude apsurdnija svi oni pod svojim skutima uvelike koriste slobodan softver, ali korisnik od tog slobodnog softvera nema apsolutno ništa. Kad WhatsApp podijeli podatke korisnika s Facebookom, nakon što ih je “transparentno” pokupio s korisnikovog mobilnog uređaja, može li korisnik ikako utjecati na to? Može li korisnik promijeniti program za gledanje Netflixovog filma da mu prikaže vlastite podnaslove? Može li Skype korisnik na Linuxu možda sudjelovati u konferencijskom pozivu? Može li jednostavno isključiti nove reklame u Facebooku? Odgovor je na sve: ne može.

Na prvu loptu, čini se da postoje razni načini da se izbjegne taj zatvoreni ekosustav i receptura je stara, ali cijena je svakim danom sve viša i viša. Da bi sačuvao ili vratio kontrolu nad svojim podacima, a opet ne ostao u prošlim desetljećima, korisniku ostaje mogućnost podizanja i održavanja vlastitog poslužitelja sa svim slobodnosoftverskim web aplikacijama i servisima, međutim znanje, novac i vrijeme koje je za to potrebno daleko nadmašuje ono što je pojedinac koji se ne bavi sistemskim administriranjem ili razvojem weba (polu-)profesionalno voljan izdvojiti. No čak i da uspije izbjeći stranputice poput GMaila, Dropboxa, Skypea, Flickra i drugih usluga osiguravajući alternative koje kontrolira, dolazi iduća plima problema manifestirana u sveopćoj digitalizaciji usluga koje nisu primarno vezane za računala i digitalne podatke u užem smislu.

Internetsko bankarstvo, kartično plaćanje, javne usluge i prijevoz, posudba knjiga, filmova i serija, kupovina roba, potrošačka elektronika, dječje igračke, osobni automobili i mnoge druge stavke prilikom svoje digitalizacije zahtijevaju ili će zahtijevati neki oblik softvera kao usluge što će u većini slučajeva biti neki oblik vlasničke platforme ili barem one ovisne o vlasničkoj platformi. Čak i kad je web ili mobilna aplikacija financirana javnim novcem jer se radi o javnoj usluzi, onda je u pravilu dostupna samo preko vlasničkih kanala distribucije, Google Playja ili iTunesa, jer to je, kako kažu, sigurnije za distribuciju i zaštitu od malicioznih aplikacija te zaštitu autorskih prava. Prva je pomisao da je možda u tom slučaju moguće naprosto odbiti koristiti sve te aplikacije i vlasničke usluge. No tada si taj “poludjeli” pojedinac veže ruke jer više nije jednostavno naručiti taksi, popuniti poreznu prijavu, kupiti kartu za vlak ili avion, platiti račun za komunalne usluge, unajmiti gradski bicikl, iskoristiti nove funkcionalnosti potrošačke elektronike ili dječjih igračaka, posuditi knjigu, pogledati novu seriju ili film, poslati poštanski paket, platiti račun karticom u trgovini… a u budućnosti će se taj skup vjerojatno proširiti i na to da se bez Googleovog, Appleovog ili Facebook računa i neke pripadajuće vlasničke platforme neće moći ni kupiti osnovne namirnice u lokalnoj trgovini mješovitom robom, a možda ni završiti školovanje. Baš kao što već danas treba skinuti aplikaciju preko tih vlasničkih platformi da bi poslušao poruku svog kandidata možda mu omiljene političke stranke.

Vjerojatno će još neko vrijeme postojati stari kanali naručivanja usluga i roba, interakcije s birokracijom, i to telefonom, papirnatim formularom ili posebnom kasom ili šalterom za “tehnološki zaostale”, no oni će biti sve rjeđi i opskurniji kako će se većina stanovništva “digitalizirati”: “Ako ne želite instalirati našu aplikaciju za izdavanje potvrde o položenom vozačkom ispitu možete doći na šalter broj 5. utorkom i četvrtkom od 9:30 do 10 sati.” završi govorni automat MUP-a kojeg planiraju ukinuti jer ga nitko ne zove mjesecima. Tada će nepokoreni pojedinac u želji da kontrolira svoje podatke i softver ostati na margini društva – pustinjak i čudak koji se očito, sa stajališta većine, ne može prilagoditi modernim tokovima. Ili se prilagodi ili živi u šumi. I tu je slobodan softver izgubio svoju bitku jer pitanje slobode je oduvijek pitanje individualnosti, a ako se svi moraju ponašati isto, onda slobode u suštini nema, već samo “sloboda” da se pojedinac ponaša onako kako je zamišljeno i propisano – zašto bi uopće želio drugačije? Što je društveni sustav efikasniji u nametanju svojih normi i procedura, to je manje slobode na pojedincu da zadrži svoj identitet.

Razlog ovakvog raspleta borbe za slobodan softver kriva je strategija samog pokreta, a to je da se on bazira na tehnološkim rješenjima i utjecanjem na svijest pojedinca, a ne jasnom na političkom stavu i utjecaju na društvo u cjelini. Umjesto iscrpljivanja na slobodnim implementacijama vlasničkih programa, više bi se postiglo insistiranjem na zakonskom okviru koji bi garantirao te slobode koje pokret promiče, što je svojevremeno dobro uočio Eben Moglen. U početku pokreta za slobodan softver može se još pričati o postojanju nekakvoga ideološkog okvira, međutim dolaskom i prevladavanjem termina softver otvorenog koda svaka ambicija za političkom artikulacijom problema je nestala. Danas je slobodan softver, odnosno softver otvorenog koda omiljen svakome, pa i starim dušmanima poput Microsofta, ali bez ikakvoga značenja za slobodu korisnika. Tako da se popularna u krugovima Linux korisnika Red Hatova reklama za Linux “Prvo te ignoriraju. Zatim ti se smiju. Zatim se bore protiv tebe. I tada pobjeđuješ.” može nastaviti pojašnjenjem “…zato što si u procesu toliko izgubio svoj smisao da više nikome ne smetaš.”

Baš kao mnogi drugi progresivni pokreti koji su se javljali u različitim kontekstima u želji da isprave nepravde i kontradikcije sustava, tako je i slobodni softver kapitulirao jer nije djelovao politički i nije udarao u glavu problema. Na primjer, isti epitaf ide i pokretima za očuvanje okoliša gdje sve vođe svijeta unisnono pjevaju o važnosti očuvanja okoliša, a zapravo samo govore o biznisu preprodaje kvota za stakleničke plinove i rasipanju javnog novca na kojekakve privatne komercijalne inicijative koje po cijenu vlastitog preživljavnaja na oltaru tržišta ne mogu staviti okoliš ispred profita. U oba slučaja forma je tu – svima su puna usta i ekologije i softvera otvorenog koda, ali izvornog sadržaja nažalost više nema.

Tek udruživanjem snaga sa svim drugim progresivnim pokretima i formiranjem radikalnih političkih zahtjeva, slobodan softver može oživjeti nadu da je ovo samo izgubljena bitka, ali ne i rat. Ipak nije vjerojatno da će slobodan softver biti nosilac takve globalne promjene – on jedino što može jest prepoznati i pridružiti se onim pokretima koji imaju veću mobilizacijsku snagu i tako sačuvati svoje ideje i vrijednosti za jedno novo društvo – društvo slobodnih i kreativnih, društvo u kojem svaki pojedinac, svako dijete može rastaviti, ispitivati, učiti i doživljavati svijet oko sebe te tako stvarati nove vrijednosti, pronalaske, rađati nove ideje i ostvariti se i kao umjetnik i kao inženjer i kao filozof. Društvo pojedinaca koji su stvaraoci i mislioci, a ne konzumenti.