O STEM-izaciji društva
Tekst je u originalu objavljen za portal Križevci.info.
Ako već prije niste čuli, STEM je engleski akronim od početnih slova Science, Technology, Engineering i Mathematics, odnosno Znanost, Tehnologija, Inženjerstvo i Matematika. U hrvatskom kraticu ZTIM ne koristimo da ne polomimo jezik, a i STEM je prije službeno bio METS, ali ta kratica nije bila šire prihvaćena. Pa zato STEM. STEM je postao opći odgovor na probleme gospodarstva, na probleme nezaposlenosti, na reformu školstva, kod nas i u drugdje u svijetu. STEM je sugestija na koji hobi dijete uputiti ili kakav poklon za nadolazeće blagdane odabrati. STEM je odgovor koji slijedi odmah nakon onoga na ultimativno pitanje o životu, svemiru i svemu.
Još jedno pojašnjenje. Science, odnosno znanost, u ovom kontekstu podrazumijeva “znanost” u užem smislu, svojstvenom za današnje englesko govorno područje, što su primarno prirodne i tehničke (“egzaktne”) znanosti, a ne sve znanosti. U suprotnom, kad bi akronim obilježavao sve znanosti, izgubio bi svaki smisao jer bi postao univerzalni kvalifikator za sva područja ljudskog djelovanja kad svako od njih ima pripadajuću znanost. Ipak, nigdje nema stroge kategorizacije što spada, a što ne u tu klasifikaciju već zadržava političku fleksibilnost kako se nitko ne bi osjećao isključenim kad okolnosti nisu zgodne. Tako će vjerojatno i studij indologije upasti u STEM po potrebi ako studenti indologije upitaju: “A što je s nama?” Lako se za to nađe opravdanje kad se pogleda što izvorni popularizator pojma, američka nacionalna zaklada za znanost (NSF), sve ubraja pod STEM. Ipak, treba tim studentima iskreno odgovoriti da se tu ne misli na njih: prirodne i tehničke su znanosti ono što se broji, veliki dio društvenih i humanističkih u pravilu ne, osim ako nisu neposredno povezane s tehnologijom ili inženjerstvom.
No ako se malo dublje zagrebe ispod površine pojma STEM, i u prirodnim znanostima ne misli se baš na fundamentalna istraživanja koliko na ona primjenjiva. Unatoč što su svima puna usta STEM-a, ulaganja u fundamentalna istraživanja su sve rjeđa radi obuzdavanja javnih troškova pod patronom neoliberalnih politika. Fundamentalna se istraživanja, kako bi preživjela, okrupnjuju u megalomanske projekte, tzv. velike istraživačke institucije, kolaboracije i centre izvrsnosti koji imaju dovoljnu marketinšku vidljivost da dobiju javno financiranje. Privatno je ionako u tom sektoru zanemarivo. Istovremeno, sva fundamentalna istraživanja pored njih polako izumiru. Istraživanja pak u takvim mastodontima pate zbog velike birokratizacije i uniformizacije pristupa što je upravo suprotno onome što znanosti treba da bi se razvijala: sloboda za što više novih ideja i raznovrsnih pristupa. Uz to, danas svako istraživanje prolazi kroz neprestano propitivanje “isplativosti”, “primjenjivosti” i “opravdanosti” pri čemu se očito zaboravlja povijest koja ukazuje na to da nove ideje često nastaju van konteksta konkretnog cilja već iz same ljudske znatiželje, a one poslije donose neslućene civilizacijske skokove koji se ne mogu izmjeriti novčanim investicijama. Time i znanstvenici ne vide neku direktnu korist od nazivne STEM-izacije društva koja ih tobože stavlja u društveni fokus. O matematici i inženjerstvu mogu se napisati slični pasusi: niti STEM vidi matematičara koji se bavi matematikom van primjene na ostale sastavnice kratice, niti je inženjer stimuliran raditi na izumima koji ne mirišu dobro za tržišnu kapitalizaciju.
Kad se spominje STEM, zapravo se samo predstavlja generička supstitucija za nešto od čega će tržište imati koristi. STEM je tako dinamičan pojam koji se reinterpretira u ovisnosti o kontekstu. Ako se govori o problemu nezaposlenosti, onda se pogleda koje to kvalifikacije tržište trenutno traži i odgovor se iskaže kao potreba za STEM stručnjacima. Kad se pita koje su to nove industrije koje će pokretati zeleno gospodarstvo budućnosti – pa STEM naravno! A ima li tko ideju kako reformirati zastarjeli kurikulum školstva? To je bar lako. U pravcu STEM obrazovanja. STEM je nazivnik koji donosi ekonomsku dobit i postavljen je nasuprot gubitaša i “uhljeba” koji ne mogu biti STEM. Tržište je tako zamaskiralo svoju potrebu za radnom snagom, za inženjerima i srodnim profesijama, u svojevrsnu viziju budućnosti u kojoj će društvo napokon procvjetati. No čini se da nikako da procvjeta.
Razvoj tehnologije nepobitno mijenja društvene odnose, odnosno mijenja cijelo društvo. Međutim, ta promjena društva ne smije biti mehanička posljedica tehnologije već mora uključivati i kritičku refleksiju kako se čovjek ne bi stavljao u službu tehnologije već bi se tehnologija stavljala u službu čovjeka. Za takvo kritičko promišljanje čovjek treba više osvijestiti pojmove društvenih odnosa i općenito različitih ideja i koncepata koji su se pojavili kroz povijest i filozofiju. Upoznavanje s umjetnošću također ne smije biti izostavljeno. Tek s tim (sa)znanjima čovjek dobiva odmak i imunitet od slijepog slijeđenja mehanizama koji mu ulaze, najčešće u obliku tehničkih novotarija, u njegov život čineći ga neugodnijim, a ne ugodnijim. Danas tehnologija, a tu ponajviše ona digitalna, postaje magična kutija iz koje izlaze razno-razna čudesa, a čovjek samo mora naučiti čarobne riječi i zamahe štapićem kako bi tu magiju upotrijebio. Često neuspjeli pokušaji magijskog djelovanja završe bijesom i prijezirom prema tim kutijama te lomljenjem čarobnih štapića. Kad se to dogodi optužuju se prvo korisnici da nisu dovoljno vješti u korištenju tehnologije, a ne da je tehnologija zapravo neprilagođena njihovim potrebama. I staro i mlado se tako uči kako da napravi određeni ritual da dobije bombončiće iz te magične kutije zvane tehnologija. Ti su rituali stalno ponavljajući, zatupljujući u svojoj srži, te bez ikakve misli pa čovjek zapravo postaje i sam dio mašine lišen bilo kakve slobode da se kreativno izrazi pa tako njegov intelekt ostaje skučen u 140 ili 160 znakova.
Tehnologija, umjesto da oslobodi čovjeka monotonih poslova i brige za puko preživljavanje i tako mu omogući posvećivanje istraživanju svijeta i kreativnom izražavanju, postala je dirigent njegove svakodnevice propisujući mu što on smije, a što ne smije raditi. On postaje njezin rob. Ipak, greška bi bila okriviti tehnologiju za te nedaće jer tehnologija ne misli i nema nikakve ciljeve u sebi. Ona funkcionira kako je čovjek zamišlja i ostvaruje, te je kriv upravo on koji ništa ne misli. Najvidljivija posljedica toga upravo je apsurd da čovječanstvo s današnjom tehnologijom stvara enormna bogatstva dovoljna da svakom čovjeku osigura bazičnu sigurnost i prostor za kreativni razvoj, a to se svodi da sve manji broj radi sve više i više, dok sve više ljudi ostaje bez posla. Nekolicina se utapa u dosadi enormnog bogatstva i troši ga na najbesmislenije načine, dok mnogi razmišljaju kako preživjeti do idućeg mjeseca.
Obrazovanje je jedno od glavnih usmjerivača budućih generacija i zato je ono ključno da se potakne čovjeka da misli, a ne da bude efikasan i koristan kotačić ekonomije. Sveprisutna tehnologija već ima ogroman utjecaj na djecu upravo u smjeru što i taj STEM želi ostvariti i zato obrazovanju treba dodijeliti upravo suprotnu ulogu koje će težiti komplementarnoj komponenti, anti-STEM-u. Tako zapravo čovjek može sustići tehnologiju i ukrotiti je u svoju korist i tek tada može se očekivati napredak, između ostaloga, i znanosti, matematike i inženjerstva. Škola u tom kontekstu više ne bi bila institucija za “usmjeravanje” s ciljem kako pojedinca pripremiti za buduće zanimanje, već institucija gdje djeca otkrivaju i ostvaruju svoje težnje i potencijale, pa bilo to i programiranje Arduino pločica. Tek na takvim temeljima može se očekivati ostvarenje neke bolje budućnosti.