Skip to main content

Božić u argentinskoj pampi

Tekst je u originalu objavljen za portal Križevci.info.

Sitan pijesak nošen konstantnim suhim i neugodnim vjetrom ulazi u oči tako da se na mahove mora žmiriti, a istovremeno se osjeti kako škripi pod zubima i zavlači se u odjeću. Tuš je nešto što dolazi kao prva pomisao u tom trenu. Temperatura je zato viša od 30 stupnjeva. Prosinac je. Shvatio sam ubrzo da izlet u pampu biciklom i nije baš najgenijalnija ideja, ali još se tješim da je najbolja koja mi se u tom trenu nudila - za šezdeset eura imam bicikl na mjesec dana čime dobivam više slobode i dosega nego što mi nude vlastite noge.

Pijesak nošen vjetrom Pogled na pampu
Rijeka u pampi

Nakon proljeća i završetka sezone topljenja snijega, obližnje je rijeke moguće naprosto preskočiti.

Ovakva surovost krajolika preslikava se i na biljni svijet - svaka biljka naoružana je bodljama, što su u praksi potvrdila i moja dva kompanjona koji su gume na svojim biciklima probušili odmah drugi dan nakon što smo ih iznajmili. Istraživanje i fotografiranje pampe nastavio sam tako sam. Jedini je uvjet bio da ne odem predaleko, da se stignem vratiti do sutona kad mi počinje dežurstvo na teleskopima znanstvene kolaboracije Pierre Auger. Dežurstvo je na teleskopima uostalom i osnovni zadatak radi kojeg sam poslan ovdje, u beskonačnu argentinsku pampu, tik podno Anda. Noć je tako ostala rezervirana za posao. Možda i bolje, jer pampa noću postaje malo manje prijatna. Tek tada njezini stanovnici izlaze u život: tarantule, škorpioni, zmije, miševi, pored ostaloga. Kada sam vidio da tarantule osvijetljene farovima automobila izgledaju kao oveće kornjače koje pretrčavaju cestu nekako mi i nije palo na pamet da izlazim iz automobila. Vozač me ispravio i rekao je da su prije kao pilići nego kornjače. I to bi moglo proći. Izgleda da je evolucija uskladila životinje i biljke s ostatkom okoliša: svatko ima svoje metode preživljavanja u ovom nemilosrdnom okolišu. Možda bi omanji tenk bio prikladan odgovor na to za one paranoičnije. Lokalci naravno smiruju dojam i kažu da je brazilska Amazona ipak puno neugodnija što se tiče otrovnica i inih prijetnji. Daju mi tek savjet da je samo dobro istresti hlače nakon povratka iz pampe kako se ti mali škorpioni ne bi nastanili u kući.

Bodlje 1

Bodlje...

Bodljikavi krumpir

...bodlje i na... krumpiru?

Bodlje 2

...i još bodlji.

Tako da na radost divljine, civilizacije ovdje gotovo pa i nema. Izgleda da joj se njezina (ne)gostoljubivost barem na neko vrijeme isplatila. Osim gradića Malargüe, gdje je smještena glavna zgrada opservatorija, u krugu od dvjestotinjak kilometara drugog naselja karta ne otkriva.

Rogovi

Pokoji životinjski kostur u pampi normalna je pojava.

Kad je devedesetih odlučeno da se najveći opservatorij kozmičkih zraka vrlo visokih energija gradi u Argentini, glavni su argumenti za bili velika slobodna površina, gdje bi se više od 1600 tankova s detektorima postavilo na površinu od 3000 kilometara kvadratnih zajedno s 27 teleskopa fluorescencije, velika ravnost tog područja (visina varira samo unutar 80 metara nadmorske visine što pojednostavnjuje rekonstrukciju detektiranih događaja), povoljna apsolutna nadmorska visina za takvu vrstu eksperimenta (1400 metara n/m) i u konačnici puno vedrih noći. Glavni argument protiv bio je nedostatak infrastrukture jer do tada Argentina nije ugostila mnogo sličnih eksperimenata. Čile u tome ipak dominira sa svojim dijelom Anda i pustinjom Atacamom gdje je najveća "gustoća" svjetskih teleskopa. Međutim, u ovom slučaju, u zadnjih 15 godina, djelomično i zahvaljujući opservatoriju, gradić se iznenađujuće razvio, infrastruktura je poboljšana, a došao je i turizam: zimi za skijaške sportove i zimske radosti na obližnjim obroncima Anda, a ljeti za speleologe i one željne izleta u divljinu i na vulkane.

Zgrada opservatorija

Glavna zgrada opservatorija Pierre Auger u kojoj se nalaze razni uredi, DAC (data acquisition center, tj. centar za skupljanje podataka), radionice i velika hala, centar za posjetitelje i sl. Trava je ovdje uvijek zelena zbog navodnjavanja :-)

Kontolna soba opservatorija

...i kontrolna soba opservatorija (DAC) odakle se upravlja tankovima i teleskopima. Primarno radno mjesto shiftera.

HEAT

27 teleskopa fluorescencije raspoređena su na 4 lokacije, a teleskopi na slici HEAT (High Elevation Auger Telescopes) posebna su verzija koja je usmjerena više prema nebu nego ostali.

Prije par godina, tridesetak kilometara od grada, izgrađena je i stanica Deep Space 3 - 35-metarski teleskop koji primarno služi Europskoj svemirskoj agenciji (ESA) za komunikaciju s letjelicama i misijama u dubokom svemiru, kao što je bila i sonda Rosetta koja je nedavno završila svoju misiju zabivši se u komet koji je proučavala. No glavninu ekonomije ovog mjesta ipak su pokrenula rudna bogatstva, prvo uranija, a kasnije i nafte.

ESA Deep Space 3

Stanica Europske svemirske agencije Deep Space 3 (preuzeto sa stranice esa.int).

Pejzaž je mjesta dakle takav da s jedne strane stoje veličanstvene Ande, a s druge se proteže pampa unedogled, prekinuta tek tu i tamo s kojim utihlim vulkanom. Cijeli prizor ostavlja čovjeka bez daha, barem za one koji su navikli na europski kontekst koji se sada čini pitom kao hobitski Shire - u kojem god smjeru krenuli, nakon 5-10 kilometara sigurno ćemo naletjeti na neko naselje, a ovdje nema baš neke razlike u skali u odnosu na mrava - to što smo dvije tisuće puta viši od njega, nije da se perspektiva značajno mijenja. To se nažalost manifestira i tako da nesreća u pampi nerijetko završi s fatalnim posljedicama jer je naprosto teško na takvom prostranstvu naći na vrijeme unesrećene. Prije više godina tako su navodno skončala i dva istraživača koji se nisu mogli izvući ispod prevrnutog automobila, a pomoć je došla prekasno. O nepristupačnosti ne samo pampe, nego i obližnjih Anda, može dočarati film Preživjeli (Kanibalizam u Andama) snimljen po istinitom događaju pada aviona 1972. u Andama, stotinjak kilometara od Malargüe, blizu granice s Čileom.

/images/argentina/DSC_1194.thumbnail.jpg
Pogled prema planinama

Pogled na Ande u daljini.

Dolaskom na opservatorij bio sam zatrpan papirima koji se tiču sigurnosti i procedura, npr. imam li sva potrebna osiguranja i koga obavijestiti ako mi se nešto dogodi. Tako ni odlazak na teren ne može proći bez stroge evidencije i procedure. Upozorenja i procedure o sigurnosti ne treba olako shvatiti, ali također treba uzeti u obzir da dolaze uglavnom od Zapadnjaka koji imaju praksu stavljati ogromne natpise upozorenja već na ogradu mosta koja je malo niža od težišta prosječnog čovjeka uz dvije-tri dodatne zaštitne mreže i obavezan sat edukacije kako prijeći "problematičan" most. Mogu misliti kako se tek onda užasavaju ovakvog mjesta. Ovdje ograda, dežurnih spasioca i uređenih staza nema, pa baš ni mobilnog signala, ali malo zdravog razuma i par naputaka od lokalaca, dovoljno je da se čovjek s relativno malim rizikom upusti u istraživanje prave divljine i prirodnih ljepota. U suprotnom se propušta jako puno.

Rio Grande
Rio Grande 2

Zalazak sunca na rijeci Rio Grande, makar ovdje još nije grande...

Premda pampa noću nije oličenje komfora, tada se nudi i najveća nagrada za one odvažnije: noćno nebo! Svjetlosno zagađenje dalje od naselja naprosto je nepostojeće, pa su zvijezde toliko izražajne, gotovo nadohvat ruke, a Mliječna staza sada zorno uprizoruje trenutak kad je Hera malog Herkulesa odgurnula od sise u trenutku kad se probudila i shvatila što je Zeus naumio. Zvjezdano nebo kao da nam pada na glavu - osjećaj je u nekom momentu pa i klaustrofobičan! Nakon otrježnjenja od prvog pogleda, uočio sam da je veliki Orion naprosto naopako na ovoj, južnoj hemisferi - glavom okrenut prema horizontu - logično zapravo. Tu su i mnogi objekti nepoznati našim krajevima, npr. Magellanovi oblaci - dvije patuljaste galaksije koje su vjerni pratitelji našoj, na preko 160 tisuća svjetlosnih godina udaljene od Zemlje. U velikom Magellanovom oblaku 1987. godine eksplodirala je poznata supernova SN 1987A - najsjajnija eksplozija zvijezde u zadnjih 400 godina viđena sa Zemlje. Na noćnom nebu ove se dvije galaksije vide kao dvije plavičaste maglice malo izvan glavnog luka Mliječne staze. Toliko sam bio očaran viđenim da sam odlučio i, dežurstva oslobođen, dočekati Novu pred tom pozornicom - predstava je bila zagarantirana.

Noćno nebo - galaksija

Iako je bilo nešto oblaka te večeri, Mliječna staza ne može se ne uočiti

Magellanov oblak

...baš kao ni Veliki Magellanov oblak (koji se smjestio iznad dva atmosferska oblaka).

Nedostatak noćnog dežurstva bio je taj što sam u pravilu propuštao prilike za promatranje noćnog neba, tek pred jutro, kad sam se vraćao u svoju kabanju kroz grad mogao sam baciti koji pogled na njega. Međutim, kako su ulice noću pune konja i pasa, pozornost mi ipak nije bila na zvijezdama. Dovoljno je da jedan pas zalaje nezadovoljan mojim prolaskom i zavijanje se odjednom proširi prvo cijelom ulicom, a zatim i cijelim gradom - doživljaj je kao u onoj Bajaginoj pjesmi: "Nisam blesav da brojim zvezde, brojim znake i linije, psi laju na karavane, a karavani prolaze..."

Ulice noću

Konji noću slobodno šeću ulicama grada... kao i druge životinje. Grad je tada njihov.

Zatim su tu bile te božićne kulise po gradu, okićene fasade, ulična rasvjeta i borovi puni lampica, što nikako nisam mogao pomiriti s ljetnim ugođajem: kratke hlače, bazen, sladoled se topi, dan traje do 10 sati uvečer, a primiče se 25. prosinca i ljudi slave Božić. Ako se osvrnem na sekularnost općenito, reklo bi se da unatoč popularnosti lijevih politika u Argentini i susjednim zemljama, ona nije baš prakticirana: čak i na policijskoj postaji stoji kip djevice Marije, a stanovništvo je oboružano divovskim križevima kao da se sprema na scenarij iz filma Od sumraka do zore.

Malargue za Božić

Ljeto, a Božić. Glavna ulica grada kojom prolazi i Ruta 40 - glavna prometnica koja na zapadu povezuje sjever s jugom Argentine (analogon sjevernoameričke Route 66 koja povezuje istok sa zapadom SAD-a).

Ono što svakako upada u oči rešetke su na prozorima kao i visoke bodljikave ograde oko dvorišta, što s raznolikim voznim parkom koji istovremeno broji muzejske primjerke Fordova i najnovije SUV-ove njemačkih proizvođača, implicira veliku društvenu nejednakost Argentine koja je potvrđena i u brojkama. Kao nažalost i kod većine Latinske Amerike. Isti prizor vidio sam i u Buenos Airesu, kao i drugim mjestima kroz koja sam prolazio. Time se potvrđuje tendencija što je društvena nejednakost veća, to su i tenzije između bogatih i siromašnih veće, pa su onda i ograde više, a šipke deblje. Međutim, to po mom iskustvu nije narušilo dobročinstvo i toplinu ljudskih odnosa - ljudi me odmah kod upoznavanja grle i ljube, pozivaju na večere, sa mnom dijele čaj Mate koji se pije u svakoj prilici ili nude prijevoz do drugog kraja grada iako je moja mogućnost sporazumijevanja na španjolskom prilično limitirana, a yo no hablo español najčešća rečenica na španjolskom. Moram priznati da mi ostaje dilema je li to iskustvo naglašenije zbog opservatorija. Malargüe je mali grad ponosan na opservatorij, tako da su i gostujući istraživači posebno dobrodošli i radno pozdravljani. Opservatorij također sudjeluje u društvenim zbivanjima grada i tako se njeguje dobar suživot. Observatorio je često bila ključna riječ u mnogim situacijama.

Dućan, pošta, birtija...

Prodavaonica, pošta, birtija, muzej... sve je sjedinjeno u kući koja je središte malog planinskog naselja od stotinjak stanovnika, jugozapadno od Malargüe.

Gaúcho

Gaúchosi još uvijek žive u planinama i žive od uzgoja goveda, ali sve više takav način života propada pod pritiskom industrijske proizvodnje. U grad obično dolaze konjima po namirnice.

Lokalna mi prehrana nije teško pala, a vegetarijancima nikako ne bih bio u koži - ipak je Argentina naveliko poznata po mesu. Meso je ovdje default ili kako bih to bolje ilustrirao: svaki dan biftek jedan. Dobro, ne baš svaki, već svaki drugi. A kad sam bio pozvan na večeru, prvo je poslužena salata s mesom, pa kao glavno jelo meso s mesom, da bi za desert bila pita s mesom. U svrhu poboljšanja vlastitih roštiljskih vještina, prisustvovao sam i asadu - roštilju na argentinski način za koji Argentinci tvrde da je puno više od roštilja, da je to filozofija pripreme i konzumacije mesa. Ne mogu poreći da u tome ima nešto. A nakon što sam obišao i lokalni festival mesa koji se održava početkom siječnja, gdje sam, jasno, jeo samo meso, bilo mi je sasvim bjelodano kako su prije par godina na istom festivalu oborili i svjetski rekord u količini ispečenih chivoa (kozlića) - njih 1100 ispečeno je u jednoj večeri. Domaćini su mi prepričavali da je narednih mjesec dana cijeli grad jeo samo chivo u svim mogućim formama. Na to dodana vrhunska, a jeftina vina Mendoze, najpoznatiji vinarski kraj Argentine, gastronomski dojam bio je potpun, ali i povratak na njemačku prehranu tim teži.

Festival mesa

Festival mesa. Metode pripreme prilagođene su konzumaciji.

No prije nego se svi zapute u Malargüe, trebam spomenuti da mi dolazak nije bio nimalo lak. Nakon slijetanja u Buenos Aires, dočekao me štrajk osoblja na međunarodnom aerodromu. Industrijske akcije ovdje nisu ništa neobično - i prošle godine, kad sam prolazio gradom, on je bio u kolapsu zbog štrajka prijevoznika pa sam jedva stigao na svoj prekooceanski let. No ovog puta, prolazak cijelog 13 milijunskog grada do drugog aerodroma, otkrio mi je da je radi štrajka također otkazan i let za Mendozu, tako da sam na kraju uzeo noćni bus do Malargüe koji je prošao cijelu Argentinu, od obale Atlantika do Anda. Petnaest sati na cesti spašavaju vrlo udobni autobusi gdje za male novce čovjek dobije cijelu fotelju sa stalnom poslugom!

Buenos Aires

Pogled iz aviona pri slijetanju u megalomanski Buenos Aires, grad o kojem bi se trebao napisati zaseban tekst.

Argentinski tango

Argentinski tango, naravno, na ulicama Buenos Airesa.

Ulaskom u kabanju zaustavio sam štopericu koju sam pokrenuo prije samog polaska iz Hamburga - pisalo je 50 sati i 20 minuta bez pauze! No da stvar bude gora, pri dolasku mi je ubrzo zvonio mobitel - osoblje aerodroma javilo mi je da mi ne mogu poslati moju check-in torbu koju su naknadno iskrcali iz aviona radi štrajka (tada sam bio zahvalan na korisnom savjetu da je dobro imati i par gaća u carry-on prtljazi). Razlog? Ha, znao sam već što je na stvari - carina ju je zaplijenila. Par dana prije puta kolega iz drugog njemačkog grada pitao je mogu li prenijeti nekakva posebna antenska pojačala za opservatorij u svojoj prtljazi - hitno im trebaju na opservatoriju. Moje jedino pitanje bilo je hoću li imati problema s carinom radi toga, a već odgovor "Mi nikada nismo imali problema s tim stvarima" dao mi je naslutiti što će se dogoditi u mom slučaju. Kad sam vidio paket od 40-ak pojačala koja trebam "prošvercati", već sam razmišljao kako granična kontrola u Argentini mora da je dosta široke ruke kad ih ovako nešto ne zabrinjava. Par dana telefoniranja, savjetovanja s opservatorijem i Nijemcima oko dokumentacije te natezanja s carinom da mi pošalju torbu barem na neki bliži aerodrom jer ne mogu nazad u Buenos Aires, pa tek sam došao od tamo, nije urodilo plodom. U periodu blagdana ionako neefikasna Argentinska birokracija (mi se u usporedbi s ovom, nemamo što žaliti na svoju!) bila je još neefikasnija. Tako sam ipak morao otići osobno u Buenos Aires da umirim carinu koja nije imala pojma što su to zaplijenili, da bih se opet vratio u Malargüe busom. Bio sam već redovan putnik na liniji Buenos Aires - San Rafael (1400 km). Tako sam Argentinu u tjedan dana prošao ukupno tri puta. Na obećanje Nijemaca da me radi svih tih problema časte pivom kad se vratim htio sam uzvratiti da je ipak primjerenije da mi dignu spomenik, neki od 2-3 metra bio bi prikladan, ali ne bi to shvatili.

Autobusi u Argentini

Komfor autobusa premašuje sva očekivanja. Osim večere i doručka, poslužuje se i vino tijekom cijelog puta tako da nije teško zaspati.

Tko već dogura do Malargüe, svakako treba posjetiti i obližnje vulkane, pa čak i malo udaljeniji nacionalni park La Payunia (Pašunja, kako izgovaraju lokalci), 200 kilometara makadama južno od Malargüe. Krajolik tog područja je nešto što se ne viđa drugdje. Preko 800 vulkanskih stožaca čini ovo područje "najvulkanskijim" na svijetu (što god to značilo). Da sam stavio crveni filter preko objektiva, neke scene bi vjerojatno prije asocirale na Mars nego na mjesto na Zemlji. Tlo je prekriveno crnim sitnim šljunkom, ponegdje i crvenim te prošarano eruptiranim stijenjem i kamenjem. Neki primjerci tih prirodnih granata veći su od dvokatnica. Taj crno-crveni kolaž tu i tamo presjeku lišajevi i pokoji bodljikavi grm. Lame su te koje tu prolaze da ih malo obrste. Nisu bile baš raspoložene za fotkanje.

Izlet na vulkane Površina Marsa
Vulkan

Jedan od vulkana u Payuniji. Inače prekriven snijegom, sada je čak i zelen.

Lama

Kad automobil skače po vulkanskom terenu teško je objektiv držati mirnim, a još k tome lame bježe iz kadra. Baš nisu raspoložene za fotkanje...

Gušter

...dok je gušter ipak bio hladnokrvniji pred objektivom.

Čini se kao da je mjesto to autentičnije što je do njega teže doći. Čim se razvije turizam, izgradi u blizini aerodrom, tako da je dovoljno provući karticu da bi se "teleportiralo" na željenu lokaciju, a uz <em>online booking</em> izleta dobilo "izvanredno" i "neponovljivo" iskustvo, tad više prave prirode i divljine, izvornih karakteristika i običaja, tog kraja nema. Sve se podredilo turističkom komforu i standardiziralo po očekivanjima posjetioca. Bankomati i McDonaldsi na svakom koraku, trgovac razumije engleski, a upoznavanje lokacije se svede na vodiča koji reproducira faktografiju s Wikipedije - tad je posebnost mjesta izgubljena, unificirana sa svakom drugom lokacijom. Kulise su drugačije, ali osjećaj je isti. Možda je to teško priznati, ali takve posljedice vidimo i na našem Jadranu. Na sreću, ovdje toga još nema. Ta misao odmah je objasnila težak put od 50 sati do ovog kutka svijeta - doživljaj je poseban baš zato što je tu teško doći!

Grotlo vulkana

Nakon uspona na rub grotla jednog od vulkana potrebno je bilo ovjekovječiti uspjeh. Zadnji vulkan na ovom području eruptirao je prije približno 500 godina tako da se geološki još smatraju aktivnima.

Kad sam već navikao na ljeto u "zimi", smjena na opservatoriju završila je dolaskom punog mjeseca koji onemogućuje rad teleskopa i bilo je vrijeme za povratak u Europu - u pravu zimu. Zadnjih tjedan dana rezervirao sam za obilazak Mendoze te, koliko stignem, obližnjeg Santiaga i Čilea. Kad pišem obližnje mislim na udaljenosti do 1000 kilometara.

Ograde

Bodljikave žice, elektrizirane ograde, barikade, alarmi, šipke na prozorima... jedna sasvim mirna dobrostojeća četvrt u Mendozi.

Mendoza je glavni grad pokrajne Mendoze koja leži uz obližnju rijeku Mendozu. Originalno. Osim po vinima, Mendoza je poznata i po planinama, točnije, u blizini se smjestila Aconcagua - drugi najviši vrh svijeta (po prominenciji, relativnoj visini u odnosu na bazu na kojoj se nalazi). Na visinu od gotovo 7000 metara očito se nije moguće popeti bez mjeseci priprema i mnogo iskustva uspona na niže planine. Uostalom, to poručuje i sama planina jakim vjetrom koji puše s nje: "Ne podcjenjuj me!", a ni postotak od skoro 70% registriranih penjača godišnje koji odustane od uspona (nakon što plati i do 800 američkih dolara dozvole za uspon) nije ohrabrujuć. Tako da tura u podnožju Aconcague, preko Uspallate i Puente del Inca, koja je završila na starom graničnom prijelazu Argentine i Čilea, na 4000 metara nadmorske visine, nije bila za odbaciti. Priroda se očito iscrpila u stvaranju ovog veličanstvenog lanca pa je morala uzeti malo predaha i odmoriti svoje stvaralačke snage stvorivši nakon toga tisuće kilometara jednolične pampe.

Mendoza

Ljudi u Argentini vode opušteni život - navečer sjede po parkovima i piju Mate. Nešto na što bi se trebali ugledati.

Most napuštene željeznice

Stari željeznički most na putu iz Mendoze prema Andama. Transandska željeznica nije u funkciji od 1984. godine. Obnavljanje iste dogovara se godinama, ali nema još nikakvih radova.

Puente del Inca

Puente del Inca (ili most Inka) prirodan je most formiran od minerala obližnjih vrelih izvora. Očekivano, tu su odmah i toplice.

Aconcagua

I njezino veličanstvo - vrha Anda, vrh Amerika, najviši vrh svijeta van Azije i drugi najviši vrh svijeta po prominenciji - Aconcagua (trenutno 6961 metara - vjerojatno do idućeg potresa u Čileu kad će se morati ponovno mjeriti).

Prelazak Anda iz Mendoze prema Čileu poseban je doživljaj. Ako ga ne pokvari čileanska granična kontrola s ogromnim čekanjima. Na granici sam proveo gotovo cijeli dan. Srećom, planinarenje po obližnjim obroncima pretvorilo je to cjelodnevno čekanje u lijepo iskustvo - svoj autobus mogao sam vidjeti napreduje li štogod ili ne u koloni daleko u kotlini. Tijekom zimskih mjeseci taj je prijelaz većinom vremena zatvoren, a prateća željenica već desetljećima nije u funkciji jer je zatrpana odronima. Te litice, prijevoji i vrhovi lako posrame europske Alpe. Treba iskreno priznati da su ovdje skale okoliša naprosto veće pa je time i impresija veća.

Stari granični prijelaz

Stari granični prijelaz između Čilea i Argentine na gotovo 4000 metara nadmorske visine. Novi je jednostavno skraćen tunelom.

Put kroz Ande

Put kroz Ande pokraj rijeke Mendoze koji tijekom zime i nije tako pouzdan.

Ulazak u Čile otkriva ponešto drugačiji krajolik - sve je puno zelenije jer Ande zaustavljaju kišne oblake Tihog oceana. I sve je prekriveno vinogradima. Ovdje, kao i u Argentini, vinovu lozu nije potrebno cijepiti jer se filoksera, koja je krajem 19. stoljeća poharala vinograde Europe i ostatka svijeta, nikad nije proširila ovim područjem. Mnogi vinogradari tada, pogotovo francuski, nastavili su svoju tradiciju upravo u Čileu.

Čile

Nisu sad prašume u pitanju, ali ipak je prosječno raslinje u Čileu više nego s druge strane Anda.

Vinogradi

Vinogradi u Čileu i razno-razni "tanjuri" u pozadini.

Čile je tržišno (neo)liberalniji, tako da Argentinci često idu u shopping preko planine zbog jeftinijih uvoznih proizvoda, ali i neliberalniji ako se spominju ljudske slobode, što je još uvijek nasljeđe Pinochetove diktature. Santiago je kao i Buenos Aires nepregledan milijunski grad, preplavljen uličnim trgovcima, brojnim parkovima uz pokoji neboder i veliko zdanje nacionalne baštine. Prolaskom kroz grad, čini se da ni onaj argument neoliberala "dajte što više tržišta i svima će biti bolje" nije smanjio ograde niti uklonio bodljikave žice i šipke, kao ni broj beskućnika koji spavaju po parkovima i ispod mostova.

Santiago

Bellavista, umjetnički dio Santiaga pun noćnih klubova i kafića. Noću se tu slijevaju rijeke mladih i stranaca, a ujutro je pustoš.

Santiago, crkva

Unatoč nesnosnoj vrućini, ili baš zato, zaputio sam se i stotinjak kilometara prema obali Tihog oceana, u Valparaiso. Valparaiso lučki je grad poznat po svojoj boeomskoj kulturi koja je izrasla na različitim kulturama europskih imigranata. Stari je dio grada i pod UNESCO-vom zaštitom kao spomenik kulturne baštine. Šarenilo kuća i fasada uz mnogo uličnih štandova daje gradu posebnu živost, a tu su i sveprisutni ulični svirači i zabavljači. Uloga zabavljača na plažama rezervirana je za tuljane! Od probijanja Panamskog kanala važnost grada kao morske luke je opala, ali zato se transformirao u obrazovno i kulturno središte.

Šarenilo Valparaisa

Šarenilo Valparaisa.

Tuljani

U Valparaisu svoje sam putovanje tako priveo kraju hodajući osunčanom plažom okupanom valovima Pacifika. Do jednog novog susreta poručio sam Oceanu. Već idući dan pogled kroz prozor aviona otkrivao je snijegom prekrivenu Europu...

Selfie

Selfie :-)

Plaža u Valparaisu Zamrznuta Europa