Tekst je u originalu objavljen za portal Križevci.info.
Uđem u metro, a tamo većina ljudi ne odvaja pogled od svojih pametnih telefona. Nitko ne priča. Da se ne čuje zvuk kotača koji cvile u zavoju tračnica, vladala bi grobna tišina. Neki od njih imaju i slušalice na ušima, one što prekrivaju pola glave, tako da su apsolutno izolirani od zvukova okoline, u nekom svom svijetu. Posjetim kafić, a naručim pivo, pogledam oko sebe – ista slika – svima plavičasti odsjaj malog ekrana u očima. Odazovem se na studentsku zabavu, a kad tamo, ne mogu ne primijetiti, svako malo ljudi vade mobitel iz džepova da provjere poruke na Facebooku, WhatsAppu, Viberu i inim platformama da podijele neku dosjetku s nekim tko trenutno nije tamo ili da vide najnoviji pejst kopirane vijesti. Ti su ljudi tamo, a zapravo kao da nisu. Sad me počelo i vrijeđati kad usred razgovora na kavi sugovornik kao neprimjetno otipka neku sekvencu kao odgovor na par zvukova i trzaja koje je napravio njezin ili njegov mobitel. Parada, koncert, muzej, performans uličnog zabavljača – prolaznici i posjetitelji refleksno potežu svoje digitalne oči, kao kauboji revolvere, da snime i podijele viđeno na društvenim mrežama. To viđeno zapravo nisu ni doživjeli, ali ako ne “dijele”, ne obznane Urbi et Orbi, onda izostaje lajk, odnosno potvrda tog “doživljaja” pred svojom publikom nekakvih virtualnih prijatelja. Kao da se nije dogodilo. Hamburg, Berlin, Pariz, London – nema razlike. Svaki grad koji posjetim ne uspijeva mi sakriti te scene.
Čitaj dalje…
